Vilko Gecan

Vilko Gecan (1884.-1973.), hrvatski slikar. U Zagrebu pohađao privatnu slikarsku školu T. Krizmana, a u Münchenu Akademiju (E. Heckel) i privatnu školu M. Heymanna. Na formiranje mladoga Gecana odlučujuće su utjecala djela M. Kraljevića. Za I. svjetskoga rata i u zarobljeništvu stvorio niz crteža i grafika ekspresionističkog naboja (ciklus crteža Klinika, 1920; mapa litografija Ropstvo na Siciliji, 1921). Snažna ekspresionistička obilježja imaju i ulja iz 1920-ih (Odmor pelivana, 1920; Cinik, 1921; U krčmi, 1922), kojima postaje središnja ličnost ekspresionističkih nastojanja u hrvatskom slikarstvu. Neka od tih djela pokazuju njegovu kubokonstruktivističku orijentaciju, no Gecan ostaje ekspresionist s osobitim osjećajem za groteskno, halucinantno i neobično. To dolazi do izražaja osobito u tzv. drugom ekspresionizmu, donekle pod utjecajem modernoga francuskoga slikarstva, u figuralnim kompozicijama, ali i u portretu, aktu, krajoliku i mrtvoj prirodi (Tušika, 1928; Mrtva priroda s lubenicom, 1928; Autoportret, 1929). Nakon boravka u Americi 1924–32. paleta mu postaje svjetlija i sočnijeg poteza. Tada nastaje više portreta, mrtvih priroda i krajolika u kojima je bliži kolorističkom intimizmu negoli ranijim ekspresionističkim težnjama (Biciklisti, 1933; Cesta, 1935; Uglješa, 1938). Radio ilustracije književnih djela (Tri domobrana M. Krleže, 1921). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1966).